05:45 \u2013 trenutak kada tijelo ka\u017ee \u201cstani\u201d<\/strong><\/p>\n\n\n\n 2.4. u 05:45 budim se i pomislim kako je to super \u2014 cijeli dan je ispred mene. Idem ustati, popiti dvije \u010da\u0161e vode, uzeti \u017elicu meda, odraditi jutarnju relaksaciju i krenuti u dan. U zadnje vrijeme to je moj jutarnji ritual. Sanjao sam majku \u2014 dva dana prije<\/strong><\/p>\n\n\n\n Svi koji me dobro poznaju znaju da, kada sanjam majku, to budu znakoviti snovi. Ovaj put, dva dana prije svega, sanjam kako mi \u0161alje poruku na WhatsApp: \u201eNe brini, sve \u0107e biti u redu.\u201c<\/strong> \u201eMa pro\u0107i \u0107e\u2026\u201c<\/strong><\/p>\n\n\n\n Prva misao bila je poznata: \u201eMa pro\u0107i \u0107e, ustao sam naglo\u2026\u201c Dolazak na KB Rebro \u2014 sustav koji funkcionira<\/strong><\/p>\n\n\n\n Sti\u017eem u KBC Zagreb i vrlo brzo se nalazim u neurolo\u0161koj ambulanti, box 8. Ju\u010der vodim. Danas drugi vode mene.<\/strong><\/p>\n\n\n\n U jednom trenutku, dok le\u017eim i \u010dekam nalaze, shva\u0107am koliko se brzo perspektiva mo\u017ee promijeniti. Ju\u010der sam vodio, a ve\u0107 danas le\u017eim i drugi vode mene. Re\u010denica koju ne \u017eeli\u0161 \u010duti<\/strong><\/p>\n\n\n\n \u201eSumnjamo na mo\u017edani udar u mo\u017edanom deblu. Ostajete u bolnici.\u201c<\/strong> Pretraga za pretragom \u2014 i povratak mira<\/strong><\/p>\n\n\n\n Svaki put kada bi neki nalaz bio gotov, netko bi do\u0161ao i mirno objasnio gdje smo i \u0161to dalje slijedi. Nije bilo osje\u0107aja neizvjesnosti bez informacija. Naprotiv \u2014 osje\u0107aj je bio da se stvari sustavno i pa\u017eljivo sla\u017eu na svoje mjesto. Svijet nije stao<\/strong><\/p>\n\n\n\n Osje\u0107am se bolje. Vrtoglavica se smiruje, tijelo se vra\u0107a u balans. \u0160to \u017eelim da ponesete<\/strong><\/p>\n\n\n\n Nakon svega \u0161to se dogodilo, ostaje jedno pitanje. Mo\u017eda \u017eivot ne vi\u010de kada treba\u0161 stati. Za mene je ovo podsjetnik da Mind Yourself nije samo ideja.<\/strong> I zato, na kraju, samo jedno pitanje: Hvala vam svima koji ste bili uz mene u ovom trenutku svjesnosti i sretan Uskrs.<\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Mislio sam da se to doga\u0111a drugima 05:45 \u2013 trenutak kada tijelo ka\u017ee \u201cstani\u201d 2.4. u 05:45 budim se i pomislim kako je to super \u2014 cijeli dan je ispred mene. Idem ustati, popiti dvije \u010da\u0161e vode, uzeti \u017elicu meda, odraditi jutarnju relaksaciju i krenuti u dan. U zadnje vrijeme to je moj jutarnji ritual.Radim […]<\/p>","protected":false},"author":2,"featured_media":345,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[],"class_list":["post-342","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-uncategorized"],"yoast_head":"\n
Radim korak iz kreveta i to je trenutak kada shva\u0107am da ne kontroliram svoje tijelo.
Posr\u0107em. Gubim ravnote\u017eu. Tijelo kao da mi govori: \u201eSTANI.\u201c<\/strong>
Nije to bio nagli \u0161ok. Vi\u0161e jedan tihi osje\u0107aj da ne\u0161to nije kako treba. Svijet se lagano pomaknuo, koraci su postali nesigurni, a u glavi se pojavila neobi\u010dna magla. Poku\u0161avam napraviti jo\u0161 nekoliko koraka i shva\u0107am \u2014 ovo nije samo prolazna nelagoda.<\/p>\n\n\n\n<\/h2>\n\n\n\n
Podijelio sam to s bliskim ljudima i zajedno smo se pitali \u0161to to zna\u010di. Da to nisam ispri\u010dao tada, vjerujem da mi danas ne bi vjerovali. \u0160to je zna\u010dio taj san \u2014 sada znam i ja.<\/p>\n\n\n\n<\/h2>\n\n\n\n
Koliko puta u \u017eivotu reagiramo upravo tako? Umanjimo ono \u0161to osje\u0107amo, racionaliziramo, odgodimo reakciju jer \u201cnije ni\u0161ta\u201d, jer uvijek postoji ne\u0161to va\u017enije.
Ali ovaj put osjetio sam da to nije taj scenarij i nazvao sam hitnu. Naravno, sve sam to ve\u0107 do tada provukao kroz ChatGPT i dobio jasnu poruku \u2014 nazovi hitnu pomo\u0107 u Zagrebu na 194.
S druge strane javio se smiren glas: \u201eDobro jutro, Hitna pomo\u0107 Zagreb, recite \u0161to se dogodilo.\u201c Bez \u017eurbe, bez panike \u2014 samo prisutnost. Objasnio sam situaciju, a odgovor je bio jednostavan: \u201eDolazimo po vas ako nemate kako do\u0107i.\u201c
Rekao sam da \u0107u uzeti taksi.
\u201eU redu, \u010dekamo vas.\u201c<\/p>\n\n\n\n
Srce lupa, strah je tu i jedna misao koja se stalno vra\u0107a: tko \u0107e paziti na Kalu?
Sve dalje ide brzo, ali bez kaosa. CT, EKG, RTG, MR, krvne pretrage, monitoring \u2014 sve jasno i organizirano.
Prije nego nastavim, \u017eelim se iskreno zahvaliti cijelom timu neurologije u KBC-u Zagreb, a posebno doktoru Ivanu Peri\u0107u<\/strong>, koji se zaista potrudio da se osje\u0107am stabilno i sigurno.
U svijetu u kojem \u010desto isti\u010demo ono \u0161to ne funkcionira, vrijedno je stati i primijetiti kada stvari funkcioniraju dobro.
Zato, jednostavno \u2014 hvala, ekipa. Imate posebno mjesto u mom srcu.<\/p>\n\n\n\n
Ju\u010der sam bio u ulozi nekoga tko donosi odluke i upravlja procesima. Danas se prepu\u0161tam sustavu i ljudima koji znaju \u0161to rade.
I tu dolazi va\u017ena spoznaja.
Kontrola je ne\u0161to za \u0161to \u010desto mislimo da imamo, ali zapravo je vrlo ograni\u010dena. Planiramo, organiziramo i donosimo odluke \u2014 tisu\u0107e njih svaki dan \u2014 ali postoje trenuci kada je jedino \u0161to mo\u017eemo napraviti stati i priznati da ne znamo i da trebamo pomo\u0107.
Ono \u0161to me posebno dotaknulo nisu bili samo postupci i brzina, nego ljudi. Smirenost u komunikaciji, jasno\u0107a u uputama i osje\u0107aj da netko u tom trenutku zaista preuzima brigu o meni. Ja, koji uvijek brinem o drugima, ovdje sam se \u2014 u suzama \u2014 prepustio.
I onda jo\u0161 jedna misao.
Taj dan sam slu\u0161ao sustav. Slu\u0161ao sam lije\u010dnike. Slu\u0161ao sam upute. I sustav je funkcionirao.
Ali \u010dekaj malo\u2026 pa i moje tijelo je sustav.
Sustav koji govori. Sustav koji upozorava. Sustav koji \u0161alje signale.
Pitanje koje mi je ostalo je jednostavno:
Kako to da svoje tijelo nisam slu\u0161ao jednako pa\u017eljivo?<\/p>\n\n\n\n
U tom trenutku suze same kre\u0107u. Prva misao: \u201eTko \u0107e paziti na Kalu i \u0161to ako ju vi\u0161e ne vidim?\u201c
I dok ovo pi\u0161em, suze mi opet dolaze.
Druga misao: \u201eTo nije mogu\u0107e. Mlad sam. Jo\u0161 nisam potaknuo dovoljno ljudi da budu najbolja verzija sebe.\u201c<\/strong>
Pitanja dolaze jedno za drugim. Strah raste. Magla je i dalje tu, vrtoglavica jo\u0161 ja\u010da. Tijelo ne reagira kako treba. Desna strana nije ista kao lijeva. Poku\u0161avam razmi\u0161ljati, donositi odluke, imati kontrolu\u2026 ali shva\u0107am da to vi\u0161e nije mogu\u0107e.
\u017delim doma. \u017delim rije\u0161iti stvari.
Odgovor dr. Peri\u0107a dolazi mirno i prizemljuju\u0107e:
\u201eGorane, niste mogli samostalno ni u\u0107i u CT. Kako \u0107ete do doma?\u201c
I tu dolazi trenutak istine. Zovem bli\u017enje. Zbrinjavam Kalu i donosim odluku \u2014 ostajem. Prepu\u0161tam se lije\u010dnicima.<\/p>\n\n\n\n
U ta dva dana pro\u0161ao sam niz pretraga. Sve s jednim ciljem \u2014 isklju\u010diti ono najgore.
I onda dolazi trenutak kada lije\u010dnik dolazi do kreveta i ka\u017ee:
\u201eIsklju\u010dili smo sve najgore.\u201c<\/strong>
U tom trenutku ne\u0161to u tebi samo \u2014 sjedne.
Ostaje sumnja na periferni vertigo, odnosno upalu vestibularnog \u017eivca, ili tranzitornu ishemijsku ataku (TIA). Ni\u0161ta od onoga \u010dega smo se najvi\u0161e bojali.
Danas mi ka\u017eu da bi me rado pustili ku\u0107i za Uskrs, ali moj lije\u010dnik \u017eeli biti potpuno siguran, pa ostajem do utorka.
I to mi ima smisla.<\/p>\n\n\n\n
I ono \u0161to je zanimljivo \u2014 svijet izvan bolnice nije stao.
Kala je dobro, hvala Eli<\/strong>. Ljudi oko mene su tu. Donijeli su mi cvije\u0107e, vo\u0107e i na\u0161u sliku koja sada stoji uz mene \u2014 hvala mojim kumovima, Goranu <\/strong>i Margi<\/strong>. Kolege su organizirali da se radionice i coaching sesije odrade sljede\u0107eg tjedna \u2014 hvala ekipa.
Male stvari koje u ovakvim trenucima postanu velike.
Ovo vrijeme ne gledam kao pauzu, nego kao prostor. Prostor da zavr\u0161im ono \u0161to je \u010dekalo, po\u0161aljem ponude koje sam odga\u0111ao i, mo\u017eda najva\u017enije, da mirujem bez osje\u0107aja krivnje.
Bolni\u010dko osoblje je i dalje isto \u2014 prisutno, profesionalno i ljudsko.
I kroz sve se provla\u010di jedan osje\u0107aj: na pravom sam mjestu, u pravim rukama.<\/p>\n\n\n\n
Mo\u017eda \u0161apu\u0107e. A pitanje nije \u010duje\u0161 li ga.
Pitanje je \u2014 slu\u0161a\u0161 li ga dok jo\u0161 ima\u0161 izbor.<\/strong>
Vodimo timove, organizacije, sustave. Donosimo odluke, rje\u0161avamo probleme, guramo naprijed. A najva\u017eniji sustav koji imamo \u010desto vodimo najlo\u0161ije.
Onaj koji nas svakodnevno nosi kroz sve spomenuto do sad.
Po\u010dnemo ga slu\u0161ati tek kada krene pucati.
Na kraju dana nije pitanje koliko sam stvari napravio.
Nego koliko sam bio prisutan za ono \u0161to mi je stvarno va\u017eno.
Jer u onom trenutku u bolnici\u2026 nije mi pro\u0161la kroz glavu nijedna prezentacija, nijedan projekt.
Samo Kala.<\/strong>
Mo\u017eda prava snaga nije u tome koliko mo\u017ee\u0161 izdr\u017eati.
Mo\u017eda je u tome koliko rano zna\u0161 stati.
I mo\u017eda najva\u017enije pitanje koje ostavljam tebi glasi:
Ako bi tvoje tijelo danas moglo poslati jednu poruku\u2026 bi li je \u010duo? Koja je to poruka za tebe?
Ili \u017eeli\u0161 \u010dekati da postane glasnija?
Ako bi va\u0161a firma kao sustav danas mogla poslati jednu poruku\u2026 biste li je \u010duli? Koja je to poruka za vas?<\/strong><\/p>\n\n\n\n
To je praksa. To je odluka da obrati\u0161 pa\u017enju na sebe prije nego \u0161to te tijelo na to prisili.
Odluka da obratite pa\u017enju na svoj sustav organizacije prije nego te okolnosti na to prisile.<\/p>\n\n\n\n
Slu\u0161amo li \u2014 ili \u010dekamo da nas ne\u0161to zaustavi?<\/strong><\/p>\n\n\n\n