Jutro kada sam izgubio kontrolu

Mislio sam da se to događa drugima

05:45 – trenutak kada tijelo kaže “stani”

2.4. u 05:45 budim se i pomislim kako je to super — cijeli dan je ispred mene. Idem ustati, popiti dvije čaše vode, uzeti žlicu meda, odraditi jutarnju relaksaciju i krenuti u dan. U zadnje vrijeme to je moj jutarnji ritual.
Radim korak iz kreveta i to je trenutak kada shvaćam da ne kontroliram svoje tijelo.
Posrćem. Gubim ravnotežu. Tijelo kao da mi govori: „STANI.“
Nije to bio nagli šok. Više jedan tihi osjećaj da nešto nije kako treba. Svijet se lagano pomaknuo, koraci su postali nesigurni, a u glavi se pojavila neobična magla. Pokušavam napraviti još nekoliko koraka i shvaćam — ovo nije samo prolazna nelagoda.

Sanjao sam majku — dva dana prije

Svi koji me dobro poznaju znaju da, kada sanjam majku, to budu znakoviti snovi. Ovaj put, dva dana prije svega, sanjam kako mi šalje poruku na WhatsApp: „Ne brini, sve će biti u redu.“
Podijelio sam to s bliskim ljudima i zajedno smo se pitali što to znači. Da to nisam ispričao tada, vjerujem da mi danas ne bi vjerovali. Što je značio taj san — sada znam i ja.

„Ma proći će…“

Prva misao bila je poznata: „Ma proći će, ustao sam naglo…“
Koliko puta u životu reagiramo upravo tako? Umanjimo ono što osjećamo, racionaliziramo, odgodimo reakciju jer “nije ništa”, jer uvijek postoji nešto važnije.
Ali ovaj put osjetio sam da to nije taj scenarij i nazvao sam hitnu. Naravno, sve sam to već do tada provukao kroz ChatGPT i dobio jasnu poruku — nazovi hitnu pomoć u Zagrebu na 194.
S druge strane javio se smiren glas: „Dobro jutro, Hitna pomoć Zagreb, recite što se dogodilo.“ Bez žurbe, bez panike — samo prisutnost. Objasnio sam situaciju, a odgovor je bio jednostavan: „Dolazimo po vas ako nemate kako doći.“
Rekao sam da ću uzeti taksi.
„U redu, čekamo vas.“

Dolazak na KB Rebro — sustav koji funkcionira

Stižem u KBC Zagreb i vrlo brzo se nalazim u neurološkoj ambulanti, box 8.
Srce lupa, strah je tu i jedna misao koja se stalno vraća: tko će paziti na Kalu?
Sve dalje ide brzo, ali bez kaosa. CT, EKG, RTG, MR, krvne pretrage, monitoring — sve jasno i organizirano.
Prije nego nastavim, želim se iskreno zahvaliti cijelom timu neurologije u KBC-u Zagreb, a posebno doktoru Ivanu Periću, koji se zaista potrudio da se osjećam stabilno i sigurno.
U svijetu u kojem često ističemo ono što ne funkcionira, vrijedno je stati i primijetiti kada stvari funkcioniraju dobro.
Zato, jednostavno — hvala, ekipa. Imate posebno mjesto u mom srcu.

Jučer vodim. Danas drugi vode mene.

U jednom trenutku, dok ležim i čekam nalaze, shvaćam koliko se brzo perspektiva može promijeniti. Jučer sam vodio, a već danas ležim i drugi vode mene.
Jučer sam bio u ulozi nekoga tko donosi odluke i upravlja procesima. Danas se prepuštam sustavu i ljudima koji znaju što rade.
I tu dolazi važna spoznaja.
Kontrola je nešto za što često mislimo da imamo, ali zapravo je vrlo ograničena. Planiramo, organiziramo i donosimo odluke — tisuće njih svaki dan — ali postoje trenuci kada je jedino što možemo napraviti stati i priznati da ne znamo i da trebamo pomoć.
Ono što me posebno dotaknulo nisu bili samo postupci i brzina, nego ljudi. Smirenost u komunikaciji, jasnoća u uputama i osjećaj da netko u tom trenutku zaista preuzima brigu o meni. Ja, koji uvijek brinem o drugima, ovdje sam se — u suzama — prepustio.
I onda još jedna misao.
Taj dan sam slušao sustav. Slušao sam liječnike. Slušao sam upute. I sustav je funkcionirao.
Ali čekaj malo… pa i moje tijelo je sustav.
Sustav koji govori. Sustav koji upozorava. Sustav koji šalje signale.
Pitanje koje mi je ostalo je jednostavno:
Kako to da svoje tijelo nisam slušao jednako pažljivo?

Rečenica koju ne želiš čuti

„Sumnjamo na moždani udar u moždanom deblu. Ostajete u bolnici.“
U tom trenutku suze same kreću. Prva misao: „Tko će paziti na Kalu i što ako ju više ne vidim?“
I dok ovo pišem, suze mi opet dolaze.
Druga misao: „To nije moguće. Mlad sam. Još nisam potaknuo dovoljno ljudi da budu najbolja verzija sebe.“
Pitanja dolaze jedno za drugim. Strah raste. Magla je i dalje tu, vrtoglavica još jača. Tijelo ne reagira kako treba. Desna strana nije ista kao lijeva. Pokušavam razmišljati, donositi odluke, imati kontrolu… ali shvaćam da to više nije moguće.
Želim doma. Želim riješiti stvari.
Odgovor dr. Perića dolazi mirno i prizemljujuće:
„Gorane, niste mogli samostalno ni ući u CT. Kako ćete do doma?“
I tu dolazi trenutak istine. Zovem bližnje. Zbrinjavam Kalu i donosim odluku — ostajem. Prepuštam se liječnicima.

Pretraga za pretragom — i povratak mira

Svaki put kada bi neki nalaz bio gotov, netko bi došao i mirno objasnio gdje smo i što dalje slijedi. Nije bilo osjećaja neizvjesnosti bez informacija. Naprotiv — osjećaj je bio da se stvari sustavno i pažljivo slažu na svoje mjesto.
U ta dva dana prošao sam niz pretraga. Sve s jednim ciljem — isključiti ono najgore.
I onda dolazi trenutak kada liječnik dolazi do kreveta i kaže:
„Isključili smo sve najgore.“
U tom trenutku nešto u tebi samo — sjedne.
Ostaje sumnja na periferni vertigo, odnosno upalu vestibularnog živca, ili tranzitornu ishemijsku ataku (TIA). Ništa od onoga čega smo se najviše bojali.
Danas mi kažu da bi me rado pustili kući za Uskrs, ali moj liječnik želi biti potpuno siguran, pa ostajem do utorka.
I to mi ima smisla.

Svijet nije stao

Osjećam se bolje. Vrtoglavica se smiruje, tijelo se vraća u balans.
I ono što je zanimljivo — svijet izvan bolnice nije stao.
Kala je dobro, hvala Eli. Ljudi oko mene su tu. Donijeli su mi cvijeće, voće i našu sliku koja sada stoji uz mene — hvala mojim kumovima, Goranu i Margi. Kolege su organizirali da se radionice i coaching sesije odrade sljedećeg tjedna — hvala ekipa.
Male stvari koje u ovakvim trenucima postanu velike.
Ovo vrijeme ne gledam kao pauzu, nego kao prostor. Prostor da završim ono što je čekalo, pošaljem ponude koje sam odgađao i, možda najvažnije, da mirujem bez osjećaja krivnje.
Bolničko osoblje je i dalje isto — prisutno, profesionalno i ljudsko.
I kroz sve se provlači jedan osjećaj: na pravom sam mjestu, u pravim rukama.

Što želim da ponesete

Nakon svega što se dogodilo, ostaje jedno pitanje. Možda život ne viče kada trebaš stati.
Možda šapuće. A pitanje nije čuješ li ga.
Pitanje je — slušaš li ga dok još imaš izbor.
Vodimo timove, organizacije, sustave. Donosimo odluke, rješavamo probleme, guramo naprijed. A najvažniji sustav koji imamo često vodimo najlošije.
Onaj koji nas svakodnevno nosi kroz sve spomenuto do sad.
Počnemo ga slušati tek kada krene pucati.
Na kraju dana nije pitanje koliko sam stvari napravio.
Nego koliko sam bio prisutan za ono što mi je stvarno važno.
Jer u onom trenutku u bolnici… nije mi prošla kroz glavu nijedna prezentacija, nijedan projekt.
Samo Kala.
Možda prava snaga nije u tome koliko možeš izdržati.
Možda je u tome koliko rano znaš stati.
I možda najvažnije pitanje koje ostavljam tebi glasi:
Ako bi tvoje tijelo danas moglo poslati jednu poruku… bi li je čuo? Koja je to poruka za tebe?
Ili želiš čekati da postane glasnija?
Ako bi vaša firma kao sustav danas mogla poslati jednu poruku… biste li je čuli? Koja je to poruka za vas?

Za mene je ovo podsjetnik da Mind Yourself nije samo ideja.
To je praksa. To je odluka da obratiš pažnju na sebe prije nego što te tijelo na to prisili.
Odluka da obratite pažnju na svoj sustav organizacije prije nego te okolnosti na to prisile.

I zato, na kraju, samo jedno pitanje:
Slušamo li — ili čekamo da nas nešto zaustavi?

Hvala vam svima koji ste bili uz mene u ovom trenutku svjesnosti i sretan Uskrs.