Trebalo mi je jedno krivo skretanje da pronađem svoj put

Toga jutra sam se probudio u Kranjskoj Gori nešto prije sedam sati. Jedini plan koji sam imao toga dana bio je prošetati do jezera Jasna dok mjesto još spava. Nekako sam osjećao da mi upravo ta tišina treba!

Planinu sam vidio. Put nisam.

Dok sam hodao prema planinama, uhvatio sam se kako ih ne gledam kao planine. Gledao sam ih kao svoju budućnost. Gledao sam ono što jednog dana želim da postane Mind Yourself. Cilj je bio potpuno jasan. Gotovo opipljiv. Jedino što nisam mogao vidjeti bio je put. Cesta je bila ispred mene, ali nakon svakog zavoja jednostavno bi nestala. Mogao sam vidjeti samo nekoliko stotina metara ispred sebe. Ništa više.  I pomislio sam kako je zanimljivo da od života često tražimo ono što nam priroda nikada ne pokazuje. Želimo vidjeti cijeli put prije nego što napravimo prvi korak. Želimo garanciju da nećemo pogriješiti. Želimo sigurnost da ćemo stići tamo gdje smo krenuli.

Priroda, međutim, funkcionira drugačije. Ona ti pokaže samo dovoljno da napraviš sljedeći korak.

Nisam izgubio vjeru u sebe. Izgubio sam vjeru u put.

Nekoliko minuta kasnije ugledao sam putokaz. Pisalo je “Jasna preko Babe”. S desne strane odvajao se uski makadamski put koji se penjao uzbrdo. Bez previše razmišljanja skrenuo sam. Nisam skrenuo zato što je cesta bila pogrešna. Skrenuo sam zato što sam pomislio da možda postoji bolji put. Nije prošlo dugo, a put je postajao sve strmiji. Teren sve mokriji. Hodanje sve teže. Umjesto da imam osjećaj da se približavam jezeru, osjećao sam da se od njega udaljavam.

U jednom trenutku jednostavno sam stao. Nije problem bio u tome što sam zalutao.

Problem je bio u tome što sam prestao vjerovati putu kojim sam već krenuo. Tek kasnije sam shvatio da tog jutra nisam izgubio povjerenje u sebe.

Izgubio sam povjerenje u put.

To mi se učinilo puno važnijim. Koliko puta u životu odustanemo od nečega što duboko osjećamo da je ispravno samo zato što još ne vidimo kamo nas vodi? Ne zato što smo izgubili vjeru u sebe, nego zato što smo izgubili strpljenje. Želimo dokaz da će svaki korak imati smisla prije nego što ga napravimo.

A život gotovo nikada ne funkcionira tako. Isto vidim i u svom poslu.

Ponekad ljudi prepoznaju vrijednost razvoja, kvalitetne komunikacije ili promjene kulture u organizaciji. Klimaju glavom, slažu se, vide smisao. Ali kada dođe trenutak da naprave prvi ozbiljan korak, često se povuku. Ne zato što ne vjeruju ljudima koji ih vode. Ne zato što ne vjeruju sebi. Nego zato što još ne mogu vidjeti cijeli put i sve ono što će se dogoditi nakon prvog zavoja. Možda upravo tada nastaju najveći propušteni potencijali.

Ne zato što je ideja bila loša. Nego zato što smo prerano odustali od puta koji je tek trebao pokazati kamo vodi. Vratio sam se na cestu i nastavio hodati prema Jasni. Kasnije sam saznao da put kojim sam krenuo vodi preko visećeg mosta između dvije planine. Ironično, bojim se visine.Ali cijela ta epizoda više nije imala veze s mostom.

Imala je veze sa mnom, s nama, s čovjekom.

Koliko puta u životu krenemo putem koji osjećamo svojim, a onda skrenemo jer netko drugi misli da postoji bolji? Roditelji iz ljubavi usmjere dijete prema sigurnijem zanimanju. Menadžer odustane od svoje ideje jer mu kažu da je preriskantna. Poduzetnik promijeni smjer jer tržište govori jedno, a njegova intuicija drugo.

Ne dogodi se to zato što smo slabi. Dogodi se zato što je ponekad lakše vjerovati tuđoj sigurnosti nego vlastitom osjećaju.A možda je upravo u tome najveća zamka. Možda najveće životne pogreške ne nastaju kada pogriješimo.

Možda nastaju onda kada odustanemo od puta koji duboko u sebi osjećamo da je naš.

Jasna mi je dala jasnoću

Toga jutra sam ipak stigao do jezera. I da – Jasna mi je dala jasnoću.

Sjeo sam na drveni ponton, izuo tenisice i spustio stopala u ledenu vodu. Sunce se tek počelo dizati iznad planina, a oko mene nije bilo nikoga. Dok sam radio svoju jutarnju relaksaciju, imao sam osjećaj da priroda radi nešto što mi ljudi često zaboravimo napraviti sami sebi. Bez riječi je odnosila ono što mi više nije trebalo i ostavljala samo ono što je važno.

Kad sam otvorio oči, pogledao sam ponovno prema planinama. One su i dalje bile tamo.

Jednako mirne. Jednako daleke. Jednako nedostižne.

Ali ja više nisam imao potrebu vidjeti cijeli put do njih. Bilo mi je dovoljno znati da sam ponovno na svome.

Jer možda život od nas ne traži da vidimo cijeli put. Možda samo čeka da ponovno počnemo vjerovati vlastitim koracima.